Prvih osam godina mojeg igranja tenisa obilježila je jedna riječ – kreativnost. Naime, cijelo to vrijeme, moji prijatelji i ja, odigrali smo bezbroj mečeva ali nijedan, doslovno nijedan, na pravom terenu i u normalnim uvjetima. Razlog je bio jednostavan – do 1989.g. Virovitica nije imala teniski teren. Gdje i kako smo onda igrali ? Prvo smo počeli igrati na košarkaškom igralištu današnje „Gimnazije“. Jednostavno bi razvukli špagu preko sredine igrališta i igrali „tenis“. Riječ tenis je pod navodnicima jer malo toga je bilo stvarno vezano uz tenis. Niti su dimenzije igrališta odgovarale, niti su bila iscrtane prave linije a o tkz. mreži tj. špagi da i ne govorim. Ne trebam ni reći kakav je urnebes nastao kad bi jedan igrač vidio da je lopta prošla ispod špage, a drugi obrnuto. Rasprave bi trajale poprilično dugo pa nije ni čudo što smo po cijele dane ljetnih praznika bili na tom igralištu. Ili kada bi loptica (a s obzirom na naše (ne)znanje igranja tenisa, to je bilo često) odletjela preko ograde u vrt susjedne obiteljske kuće, i nestala među cvijećem. Trebalo je puno sportske hrabrosti otići po nju. A ono što je najgore, gotovo uvijek smo imali samo jednu, ili dvije loptice (ako se taj okrugli izlizani komad, bez imalo dlačica, uopće tako mogao nazvati), pa nije bilo druge, nego preskočiti ogradu, bez obzira na posljedice. Tako smo proveli to prvo ljeto 1981.g., a slijedeće godine smo se već ozbiljno „modernizirali“. A počelo je ovako… Kako smo nas četvorica prijatelja, zagrijanih tenisača, išli u istu školu, često smo u proljeće 1982.g. prolazili kraj jednog dućana u kojoj se prodavala rabljena i zaplijenjena carinska roba. Jednom prilikom nam se u izlogu ukazala, ni više ni manje nego, teniska mreža ! Kako smo već počeli planirati kako i gdje otvoriti tenisku sezonu, ovo nam je došlo kao naručeno. Stajali smo pred izlogom i zamišljali kako igramo tenis preko te mreže, bez onih silnih prepucavanja o zakonima fizike, kako je ili nije lopta prošla pokraj one naše vinogradarske špage. Bilo je divno tako stajati i zamišljati kako igramo ali smo se brzo vratili u realnost kada smo ugledali cijenu: ravno 100.000 ondašnjih starih dinara (to je bila ona siva novčanica, za one koji se sjećaju). Naravno da te novce nismo imali, ali nas je želja za igrom opet natjerala na kreativnost, pa smo počeli skupljati stari papir i stare akumulatore, koje smo prodali poduzeću koje se bavilo tim poslovima. Međutim, još nam to nije bilo dosta, pa smo svi istresli svu ušteđevinu koju smo imali, da bi za sam kraj, nastradala i jedna kasica-prasica od jednog od nas četvorice, i to je konačno bilo to ! Osjećali smo se kao kraljevi dok smo ulazili u dućan, a pravi cirkus je nastao dok smo istresli sve te novce na pult. Bila je to gomila žutih i bijelih kovanica, poglavito onaj dio iz kasice-prasice. Prodavačica je to neumorno zbrajala dobrih pola sata, a mi smo bili već u laganoj panici da se slučajno ne bi dogodilo da nemamo dosta novaca. No, došao je i taj svečani trenutak kada je nabrojala točno 100.000 starih dinara, uz višak od, ako se dobro sjećam, 30 para. I tada je došao taj dugo očekivani čas kada je pred nas stavila mrežu. I još nekakve aluminijske nosače. Malo smo se začudili kada smo vidjeli te nosače, izgledali su kao centralke, tj. kao nosači za starinski tip šatora. A kada smo po dućanu razvukli mrežu, sve nam je bilo jasno. Pa to uopće nije bila mreža za tenis već za badminton !!! Bila je kraća i niža od teniske, a nosači su služili da se mreža digne u zrak, kako već i treba za badminton. Pokupili smo našu „tenisku mrežu“ i pokisli i šokirani nestali iz dućana. Nakon nekoliko sati šoka, malo smo se pribrali i opet je želja za igrom probudila našu kreativnost. S dodanim špagama produžili smo mrežu dok smo nosače na poseban način prilagodili za tenisku visinu mreže i igra je mogla početi. Istina, za pripremanje takve „teniske“ mreže, a kasnije i za njezino sklapanje, trebalo nam je više od sat vremena. No, bila su to lijepa vremena kada vrijeme nije bilo novac pa nam ta montaža i demontaža našeg tkz. „teniskog terena“ uopće nije predstavljala problem. Mislim, da smo čak i više zbog toga uživali u igri koja je uslijedila nakon tako dugih priprema. I tako smo igrali punih osam godina…
-
Arhiva
- Travanj 2010 (1)
-
Kategorije
- Uncategorized (1)
-
Stranice
- Moja teniska priča
- Općenito o tenisu
- Galerija
- Portreti
- Vijesti
- 6. Maraton kup
- TK “Tvin” – TK “As” Đakovo 3:4
- TK “Tvin” – TK “Slavija” Vinkovci 3:4
- TK “Tvin” – TK “Velika” 4:3
- Veterani 2011 – parovi
- TK “Tvin” – TK “Đakovo 2”
- TK “Županja 1881” – TK “Tvin” 5:2
- TK “Ilok” – TK “Tvin” 4:3
- TK “Tvin” – TK “Belišće” 3:4
- TK “Vinkovci 3” – TK “Tvin”
- TK “Županja” – TK “Tvin” 7:0 (2011)
- TK “AS Đakovo” – TK “Tvin” 2:5
- Žuja kup 2010
- Rekreativci
- Liga veterana
- Turniri
- E-bussines
- Interna liga veterana 2011